Moj život, moja avantura

Tijekom svoje prve godine na sveučilištu, Krystyna je prvi put patila od pijelonefritisa, infekcije mokraćnog sustava, no učinila je sve od sebe da to ignorira. Nakon diplomiranja počela je raditi kao učiteljica tjelesnog odgoja i trenerica za skijaško trčanje.

„Kada su mi prvi put rekli da ću trebati dijalizu u budućnosti, imala sam 31 godinu. To je bilo 1984. godine.” Međutim, njezino stanje ostalo je stabilno još 10 godina i rystyna je uspjela ostvariti svoje snove da postane trenerica. Postala je trenerica i koordinatorica za skijaše trkače s blagim poteškoćama u učenju. Jedan od njezinih sportaša osvojio je srebrnu medalju na prvenstvu u Švedskoj. Nakon tog uspjeha Krystyna je počela trenirati šest skijaša koji su se pripremali za Paraolimpijske igre u Naganu 1998. godine.

„U to vrijeme, razina kreatinina bila mi je 4,12 mg/dl. No nije me bilo briga: bila sam više usredotočena na Paraolimpijske igre i druge nadolazeće događaje.” U ožujku 2000. njezina razina kreatinina dosegla je gotovo 8,00 mg/dl, pa su njezini liječnici izveli kirurški zahvat kako bi stvorili arteriovensku fistulu.

„Moja prva dijaliza održana je 2. siječnja 2001. – na samom početku 21. stoljeća.” Krystyna objašnjava da je trebala početi s dijalizom jer je bila vrlo bolesna. Njezino lice i njezine noge bili su otečeni. Imala je poteškoća s ustajanjem iz kreveta i povremeno je krvarila u ustima. Isprva se osjećala shrvano i bojala se novog načina života, no nakon samo jednog mjeseca dijalize, Krystyna se navikla na novu situaciju. Znala je da će i dalje biti trenerica i razvila je novu rutinu i uklopila dijalizu u svoj raspored. Nastavila je tako 11 mjeseci. 

„Nadala sam se transplantaciji od prvog postupka dijalize. Bio je to moj najveći san.” Njezina operacija transplantacije održana je u klinici u Varšavi u studenom 2001. godine. Glavni kirurg bio je dr. sc. Andrzej Chmura. Za Krystynu to je bilo vrijeme da zastane i razmisli o svom životu. „Dobila sam drugu priliku, no samo zato što je netko drugi izgubio život.” Krystyna je zahvalna što je kroz tu patnju mogla primiti najdragocjeniji dar koji netko može podijeliti s drugim ljudskim bićem. Svjesna je da je imala izuzetnu sreću dobiti novi bubreg nakon samo 11 mjeseci dijalize. Neki ljudi moraju čekati nekoliko godina za novi organ.

Transplantirani organ ne funkcionira zauvijek. Šesnaest godina nakon operacije, Krystyna je morala ponovno početi s dijalizom. U kolovozu 2017. godine primljena je na liječenje u Centar za dijalizu Fresenius Medical Care u Krosnu. Odmah se počela pripremati za transplantaciju, a nakon mjesec i pol dana bila je na popisu čekanja. „Čekam, radim u Savezu i treniram. Nije lako jer sam 17 godina starija nego što sam bila prvi put, no neću odustati.” Tijekom svakog postupka dijalize Krystyna vježba s bučicama, radeći na nogama i rukama kako bi bila jača nakon postupka. Dijeli svoje znanje s ostalim pacijentima u centru u Krosnu. Njezin je cilj za budućnost pripremiti ekipu za Europsko prvenstvo u Cagliariju u Italiji te organizirati sportske događaje u Poljskoj.

„Slijedim svoje snove: moja je knjiga Moje drugie narodzenie (Moje drugo rođenje) objavljena 2005. godine, sudjelovala sam u Paraolimpijskim igrama u Naganu 1998. i Vancouveru 2010. godine. Nagrađena sam Viteškim križem Reda Polonia restituta za svoje uspjehe u svijetu sporta osoba s invaliditetom. Poljsku sam predstavljala sedam puta i osvojila 45 medalja u atletici, plivanju, tenisu, pucanju, pikadu, skijanju i biatlonu. Godine 2005. bila sam okrunjena svjetskom prvakinjom u dugim skokovima na Svjetskim igrama transplantiranih u Kanadi.

Od 2005. do 2010. bila sam član Predsjedničkog odbora Europskog sportskog saveza transplantiranih i dijaliziranih osoba. Sport mi je pružio priliku da posjetim mnoge zanimljive zemlje.”